Mentalno zdravlje učenika
Pod teškim bremenom ocjena
Poštovani roditelji, cijenjeni učitelji,
nakon uvodnog dijela u periodu smo školske godine kada slijede učestalije provjere znanja. Neki petaši su dobili svoje prve četvorke, trojke ili dvojke. Sedmaši i osmaši su već u niskom startu za upis u srednju školu i zaokupljeni su računanjem i predviđanjem svojih završnih prosjeka. Nažalost prečesto se događa da učenici moraju "ispraviti" svoje četvorke i trojke da bi mogli dobiti natrag svoj mobitel, vrijeme za igru, dopuštenje za druženje s prijateljima, odlazak na trening ili izvanškolsku aktivnost... Stoga ne iznenađuje da su ocjene manje od izvrsne nerijetko popraćene burnim reakcijama učenika i/ili se negativno odražavaju na njihovo mentalno i fizičko zdravlje, na način koji nam u početku može proći ispod radara. Mnogi učenici žive svakodnevicu ispunjenu strepnjom, krivnjom, nemoći i ljutnjom, osjećajem da su kao osobe nevidljivi i nevažni.
U priči o ocjenama i ocjenjivanju nikome nije lako:
Učitelji su zaokupljeni nastavnim ciljevima i ishodima koje moraju postići, preplavljeni osjećajem krivnje ili odgovornosti za budućnost koju učenicima donose ocjene koje im daju, očekivanjima i pritiskom koji dolazi od roditelja.
Roditelji imaju osjećaj da su pod pritiskom sustava. Već od petog razreda osnovne škole svjesni su kako njihovo dijete mora imati iznimno dobre odnosno izvrsne ocjene ukoliko na kraju osnovne škole „želi imati izbor“. Nerijetko percipiraju da nisu dobri roditelji ako sa svojom djecom ne uče, ne tjeraju ih na učenje, ne kažnjavaju ako ne uče. Čini im se kao da imaju samo jednu priliku za „sve ili ništa“ u osiguravanju budućnosti svoje djece, a to može biti zaista zastrašujuće.
Stručni suradnici u školama i stručnjaci mentalnog zdravlja u drugim ustanovama, preplavljeni su osjećajem nemoći i zasićenja pred pandemijskim razmjerima problema opterećenosti ocjenama. Realno, proći će dosta vremena dok uspijem obaviti razgovore o pritiscima i previsokim očekivanjima po pitanju ocjena sa svim roditeljima u školi s kojima postoji potreba o tome razgovarati. Pišem stoga u nadi da će poruka doprijeti do mnogih i imati učinka jer nešto moramo učiniti što prije.
U cijeloj priči o ocjenama i ocjenjivanju pod najvećim pritiskom su upravo oni koji su u dobi u kojoj imaju najmanje kapaciteta, znanja i vještina za nositi se s njim, naša djeca odnosno učenici. Sve petice i upis u srednju školu ništa ne znače ako dijete kasnije pati od problema mentalnog zdravlja i vodi život koji nije sretan i ispunjen.
Mi odrasli, iskustveno znamo da bolje ocjene u školi ne znače bolji život, no svejedno postavljamo ljestvicu previsoko. Ne radi nas, nego za njih, za njihovo dobro, kako bi imali mogućnost izbora jednog dana. Međutim, ono o čemu ne razmišljamo naglas i čega možda uopće nismo svjesni jest pitanje koja je cijena te petice? Koju cijenu plaćaju djeca odnosno učenici?
Cijenu plaćaju slikom o sebi.
Cijenu plaćaju svojim samopouzdanjem.
Cijenu plaćaju samosviješću.
Cijena je i u nerijetko duboko narušenom odnosu s roditeljima.
Cijenu plaćaju u zadovoljavanju važnih razvojnih potreba poput one za ostvarivanjem bliskih vršnjačkih odnosa i veza te igrom i slobodnim vremenom.
Cijenu plaćaju vlastitim integritetom.
Cijenu plaćaju stalnom i dugotrajnom tjelesnom pobuđenošću u strahu od škole, od ocjene, od prozivanja i ispitivanja.
Cijenu plaćaju slabije razvijenim kapacitetom za regulaciju emocija i nošenjem sa stresom.
Cijenu plaćaju i kroz usvojeno vjerovanje da je koliko znam, nažalost prevedeno u koju ocjenu imam, toliko vrijedim.
Ukratko: cijena je mentalno pa onda i fizičko zdravlje djece odnosno učenika.
Što trebamo učiniti?
Stavimo emocionalnu stabilnost naše djece i učenika na prvo mjesto. Potičimo djecu odnosno učenike neka uče za sebe. I znanje i kompetencije treba slaviti.
Ne želim umanjivati vrijednost odličnih ocjena koje stoje iza znanja i kompetencija učenika, no ocjena ne odražava vrijednost djeteta niti njegovo dostojanstvo.
Njihovo znanje uvijek im ostaje i bit će im od pomoći na daljnjem obrazovnom putu i onda kada on ne ide preko najpoželjnijih gimnazija. Prosjek ocjena (još uvijek) ne možemo izbjeći, no smanjenjem pritiska na učenike, možemo postaviti osnove njihovog zdravog odrastanja.