Sadržaj

26. 2. 2020.

Razgovor sa socijalnom pedagoginjom Marijom Globan

Razgovor sa socijalnom pedagoginjom Marijom Globan

Dana 26. 2. 2020. godine obilježili smo Dan ružičastih majica. Tim povodom učenice, koje pohađaju izvannastavnu aktivnost Medijski vrtuljak, razgovarale su sa socijalnom pedagoginjom Marijom Globan.

U tom razgovoru učenice su proširile svoja saznanja o važnosti obilježavanja toga dana, vrstama nasilja, ali su saznale i neke zanimljive detalje iz života socijalne pedagoginje.

U niže navedenom razgovoru saznajte pojedinosti razgovora.

Kristina Čondrić, profesor hrvatskoga jezika

 

„Dva puta promisli prije nego nešto napišeš“

 

U: Možete li nam reći kako je nastao Dan ružičastih majica? Što vi mislite o takvom načinu podrške?

M: Dan ružičastih majica nastao je u Kanadi 2007. god. kada je učenik osnovne škole obukao roza majicu kako bi podržao majku i ostale žene koje boluju od karcinoma dojke. Dva dječaka su ga fizički napali baš zbog te ružičaste majice. Kako bi mu pomogli, ostali učenici su počeli slijediti njegov primjer i obukli roza majice. Malo po malo i ostatak svijeta je počeo pratiti primjer. Meni se to sviđa jer je vidljivo i iz vana, no voljela bih i da svakome od nas bude jasno zašto to radimo.

U: Kako se u našoj školi obilježava taj dan?

M: Osim ovih vanjskih znakova, ružičastih majica i detalja u toj boji, svake školske godine u suradnji s razrednicama provode se radionice upravo s ciljem prevencije vršnjačkog nasilja. Radionice se uglavnom baziraju na usvajanju i razvijanju socijalnih vještina. Učiteljice razredne nastave su poprilično kreativne i raznim načinima obilježe taj dan pa su tako nastale krune u roza boji za svakog učenika, video snimke koje pokazuju što prijateljstvo učenicima znači, razni plakati…

U: Što mislite zašto je važno obilježavati taj dan?

M: Da bismo podigli svijest o važnosti ovog problema i njegovoj pristunosti u društvu.

U: Bi li mediji trebali posvećivati više pažnje tom danu?

M: Mislim da bismo trebali posvetiti više pažnje jer je problematika nedovoljno zastupljena u main stream medijima, koji se najčešće bave pojedinim ekstremnim slučajevima. Pa tako nekoliko puta godišnje imamo situaciju vršnjačkog nasilja, koju mediji prenesu na senzacionalistički način. Nažalost, na taj način ne pomažu prevenciji ove pojave. S druge strane, kada kontaktiram s različitim institucijama s kojima kao škola surađujemo, vidim koliko se toga radi na ovom području, koliko programa i mogućnosti postoji. Nažalost, većini javnosti to nije poznato. Definitivno se tu može još više učiniti, a mediji također tome mogu doprinijeti.

U: Koja vrsta nasilja je najčešća u današnje vrijeme?

M: U Hrvatskoj se nasiljem općenito dosta bave udruga Hrabri telefon i Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Proveli su nekoliko istraživanja vezanih za nasilje među vršnjacima i općenito provođenje slobodnog vremena djece i mladih. Rezultati istraživanja pokazuju ono što vidimo u praksi s našim učenicima, da je sve zastupljenije elektroničko nasilje ili cyberbullying. Vršnjačko nasilje se prije odvijalo licem u lice, a sada se dobar dio toga preselio na internet.

U: Ima li takve vrste nasilja u našoj školi?

M: Ima, ali se svi zajedno trudimo osvijestiti što to zapravo jest, da je i ovdje riječ o nasilju, kakve posljedice ono ima te kako prevenirati slične situacije u budućnosti.

 U: Kako spriječiti tu vrstu nasilja?

M: Mislim da je važno osvijestiti što to izaziva kod drugih, kakve su posljedice takvog ponašanja po druge osobe. Tu možemo govoriti o tome kako se netko osjeća kad se tako nešto dogodi i što to sve uzrokoje kod druge osobe. Elektroničko nasilje odvija se na posredan način, ta osoba nije prisutna pa smo nekako slobodniji reći odnosno napisati nešto što uživo ne bismo izrekli ili napravili. Važno je o svemu tome razgovarati prije nego što se slična situacija dogodi. Naše učenike od prvog razreda poučavamo vještinama asertivne komunikacije kojom se zauzimaju za sebe, uvažavanjem različitih mišljenja, razumijevanju osjećaja drugih… Na taj način smanjujemo vjerojatnost da će doći do pojave vršnjačkog nasilja.

 U: Što mislite koliko su društvene mreže opasne za djecu?

M: Mogu biti opasne ukoliko se prekomjerno koriste, ukoliko se koriste bez kritičkog osvrta i prerano. Neke društvene mreže imaju dobno ograničenje, no nažalost vidimo da se ono baš ne poštuje i da su moguće različite zloupotrebe. Mislim da, kao i sve drugo što nam se nudi preko interneta, mogu biti korisne i zabavne i da ne treba bježati od njihovog korištenja.

U: Koji biste savjet dali mladima što se tiče društvenih mreža?

M: Promisli dva puta prije nego što nešto napišeš.

 A sada, smijemo li saznati nešto o vama?

U: Možete li nam reći koje su obveze i dužnosti socijalnog pedagoga u školi?

M: Socijalni pedagog u školi se najviše bavi neposrednim radom s učenicima, bilo da je riječ o individualnom radu ili grupnom. To su najčešće radionice s cijelim razredom. Osim toga,  radimo i  s učiteljima, provodimo edukacije na različite teme, i savjetujemo ih oko postupanja u nastavi. Isto tako, rad s roditeljima je neizostavan dio radnih obveza. Uz neposredni odgojno-obrazovni rad, kao i druge stručne suradnice bavim se organizacijom odgojno-obrazovnog rada u školi što uključuje i puno planiranja i vođenja odgovarajuće dokumentacije.

U: Koja je Vaša najzahtjevnija, a koja najzanimljivija dužnost?

M: Najzahtjevnije mi je pisati dokumentaciju. Ne bih rekla da je to samo po sebi teško, ali mi nije zanimljivo. Uvijek mi je draže baviti se djecom. Najzanimljiviji mi je individualni rad s učenicima i osmišljavanje radionica na zabavan i poučan način.

U: Koliko Vam učenika dođe dnevno?

M: U prosječnom danu, najčešće četiri ili pet.

U: O čemu najčešće razgovarate?

M: Često razgovaramo o nekakvim aktualnim situacijama koje su im se dogodile, bilo s vršnjacima ili s nekim drugim. Također se bavimo i drugim situacijama koje sami ne znaju riješiti ili razvijanjem vještina koje im nedostaju.

U: Kako rješavate problem? S kim prvo razgovarate?

M: Kada je riječ o nasilju, prvo razgovaram s osobom koja trpi ili je doživjela nasilje, a onda s osobama koje su vršile nasilje.

U: Uspijete li riješiti svaki problem?

M: Neke situacije se mogu odmah riješiti, a za neke treba više vremena.

U: Koliko često imate radionice?

M: Najčešće pet puta tjedno.

U: Koje su najčešće teme radionica?

M: Kako izraziti neugodne osjećaje, kako riješiti sukobe, prijateljstvo i odnosi s   prijateljima...

U: Jeste li se u našim godinama susreli s vršnjačkim nasiljem?

M: Jesam, nisam bila direktno uključena, već iz uloge promatrača.

U: Kako ste zamišljali sebe u našim godinama?

M: U 5. razredu sam mislila da ću se baviti povijesti jer sam to jako voljela. Nikada  nisam mislila da ću raditi u školi, ali evo me upravo tu...

U: I za kraj, koju biste poruku poslali mladima?

M: Budite radosni, otvoreni novim iskustvima i uporni u ostvarivanju svojih ciljeva! 

Sada ćemo Vas pitati nekoliko blitz pitanja za koje imate 15 s.

U: Opišite sebe u tri riječi.

M: Odana prijateljica (pomogla učiteljica Kristina :), marljiva i vrijedna.

U: Što radite u slobodno vrijeme?

M: Često boravim vani, u prirodi i volim peći slastice.

U: Da možete promijeniti jednu stvar na svijetu što bi to bilo?

M: Voljela bih da više slušamo jedni druge.

U: Koja je Vaša najsretnija uspomena iz djetinjstva?

M: Igre u parku s društvom.

U: Koji vam je predmet bio najdraži u osnovnoj školi?

M: U 5. razredu Povijest, a kasnije Geografija.

Prečice